Međunarodno istraživanje objavljeno u Journal of Religion and Health donosi iznenađujuću vest: molitva krunice, tradicionalna katolička praksa, pokazuje mentalne i zdravstvene koristi slične onima koje donosi meditacija u istočnjačkom duhu, poput mindfulnessa.
Autori studije iz Italije, Poljske i Španije ispitivali su 361 praktikanta katoličke vere, i zaključili da molitva krunice smanjuje duhovnu teskobu, povećava empatiju i doprinosi osećaju duhovnog mira i emocionalne stabilnosti.
Istraživači su bili vođeni jednostavnim pitanjem: ako je molitva krunice oblik ponavljajuće kontemplacije, zar nije i ona vrsta meditacije? Istraživanje je potvrdilo pretpostavku, oni koji redovno mole krunicu češće iskazuju optimizam I imaju niže nivoe depresivnosti i izraženije osećanje svrhe. 26% ispitanika je navelo da im krunica donosi “mir, smirenost i samopouzdanje”, dok je 10% izjavilo da im pomaže u suočavanju sa životnim izazovima.
Jedan od najzanimljivijih nalaza tiče se profila molitelja. Čak 62% učesnika ima master ili postdiplomske studije, što razbija stereotip da su tradicionalne prakse rezervisane za starije i manje obrazovane vernike. “Bili smo iznenađeni koliko ova praksa prevazilazi obrazovne i generacijske granice,” izjavio je vodeći istraživač, pater Ljuis Ovijedo sa Pontifikalnog univerziteta Antonianum u Rimu.
Studija otvara i važno društveno pitanje: zašto se masovno ulaže u skupe mindfulness programe, a zanemaruje se potencijal domaćih duhovnih resursa? Za siromašnije slojeve društva, krunica, koja ne traži više od brojanice i nekoliko minuta tišine – može biti psihološki oslonac koji je i dostupan i delotvoran.
Autori naglašavaju da nije cilj religijska apologetika, već inkluzivno razumevanje različitih puteva ka emocionalnom zdravlju i smirenju. Iako meditacija dominira wellness industrijom, razlike u kulturnoj percepciji, a ne u stvarnom učinku, glavni su razlog što krunica nije jednako prisutna u javnim diskursima o mentalnom zdravlju.
Pater Ovijedo ističe i jedan “unutrašnji problem” katoličke crkve: nerazumevanje i potcenjivanje „življene teologije”, odnosno načina na koji vernici stvarno doživljavaju veru u svakodnevnom životu. Krunica, kao jednostavna, ali moćna praksa, poziva na povezivanje duhovnosti i svakodnevnog iskustva, kao i na otklon od akademske teologije koja često ignoriše životne potrebe vernika.
